Župa glavosjeka Sv. Ivana Krstitelja - Odžak
''Sanjao sam da bi život trebao biti radost. Probudio sam se i shvatio da je život napor. Radio sam i uvidio sam da je u naporu radost'' (R. Tagore)
Vitraji
Kad je Isus to čuo, reče im: "Liječnik ne treba zdravima, nego bolesnima! Došao sam da pozovem na obraćenje grešnike, a ne da se družim s onima koji sebe smatraju pravednima."
Pastiri s autoritetom
4. vazmena nedjelja – A
Četvrta uskrsna nedjelja slavi se kao nedjelja Dobroga pastira, jer se redovito čita neki evanđeoski tekst koji nam doziva u pamet Isusovo pastirsko služenje. No nije cilj da ove nedjelje produbimo samo neke povijesne vidove o teologiji Dobroga Pastira, naslova kojim je Gospodin bio štovan već od samih početaka Crkve, već smjera i k tome da argument artikuliramo i za naše vrijeme. To jest ova nas nedjelja napose potiče progovorili o pastirima našega vremena, biskupima i svećenicima, potičući ih na pastirsku revnost koju je imao naložio Vrhovni Pastir koji je život svoj dao za ovce svoje. Isto tako je svrha ovoga slavlja dati do znanja mladima da ih želimo oduševiti za našega Gospodina i privući u duhovni poziv služenja njegovu narodu, jer nam je doista nasušna potreba imati revnih i predanih pastira.
I dok čitamo današnje svetopisamske tekstove i razmišljamo o potrebi svete Crkve, otkrivamo da svećenik trebao biti pastir s autoritetom. Njemu je, naime, Krist dao svoj autoritet i on djeluje snagom tog autoriteta. No ne znam koliko ozbiljno mi o tome vodimo računa i koliko mi pastiri gradimo takav autoritet. Ne znam niti kakav dojam ostavljamo kod vjernika kad su u pitanju naše sposobnosti i autoritet našega služenja. Nedvojbeno je, međutim, da smo pozvani služiti Božjemu narodu s autoritetom. To ne znači biti autoritativan na diktatorski način, već to znači biti duhovni autoritet i pravi vođa svome narodu koji će to prepoznati, te neće imati potrebu utjecati se drugim ‘duhovnim’ autoritetima koji će govoriti navodno u Kristovo ime, ali neće služiti Kristu na način na koji mu služi Crkva. Zato je svećenik pastir s autoritetom svoga Gospodina i Učitelja koji je s razlogom i vlašću rekao riječi koje smo čuli u današnjem evanđeoskom odlomku: “Zaista, zaista, kažem vam: ja sam vrata ovcama. Svi koji dođoše prije mene, kradljivci su i razbojnici; ali ih ovce ne poslušaše. Ja sam vrata. Kroza me tko uđe, spasit će se: i ulazit će i izlaziti i pašu nalaziti. Kradljivac dolazi samo da ukrade, zakolje i pogubi. Ja dođoh da život imaju, u izobilju da ga imaju.”
Danas kao pastiri, ali i kao puk Božji, imamo problem što ove riječi svoga Gospodina dovodimo u pitanje i što ih relativiziramo. Koliko samo teologa postavlja to kao problem, te su spremni Gospodinovu žrtvu relativizirati tvrdeći kako se i bez njega može spasiti ili pak kako su sve religije jednako vrijedni putovi spasenja, i tome slično. Kad dođemo do takvih pomisli ili ideja, onda je jasno da nismo dobro razumjeli Kristovu pastirsku službu, te se mi sami ne predstavljamo pastirima u svem opsegu i odvažnosti. A kad nismo sigurni u Krista i njegovo spasenjsko djelo, onda neminovno ne možemo ni svoje poslanje vršiti sa svom odlučnošću kao što bismo trebali. Jer nam onda ponestaje svijesti o sebi i neponovljivosti služenja za koje nas je Gospodin izabrao.
Pitati se o Isusu
Treće nedjelje došašća čitamo Evanđelje o Ivanu Krstitelju koji ustupa mjesto Mesiji Isusu kojemu je pripravljao put u srcima ljudi. Neobičnost ovog događaja je u tome što je Ivan nastupao sa svom sigurnošću dok je naviještao Mesijin dolazak, a sada kad se našao u tamnici, kao da se pokolebao i posumnjao u ono što je govorio. U tom smislu vrlo je zagonetna poruka koju šalje Isusu: Jesi li ti Onaj koji ima doći ili drugoga da čekamo? Bilo bi doista vrlo nevjerojatno za pretpostaviti da Ivan nije imao sigurnost o tome da je Isus istinski Mesija ili da bi se pokolebao kad su ga zadesile životne nedaće kao što je tamnovanje poradi istine koju je izgovorio. Naprotiv, kao čovjeku koji je bio upućen u Božje djelo spasenja tijekom povijesti svoga naroda, vrlo jasno je znao kako patnje kroz koje prolazi potvrđuju da je pravi prorok, jer se uvijek događalo da su proroci bili žrtve i ispaštali poradi Božje istine i ćudoređa za koje su se zalagali.
Polazeći od toga onda nam je zaključiti kako ovo pitanje koje Ivan postavlja nije pitanje njegove nedoumice i osobnih dvojbi. Ivan oko sebe ima učenike koji bi mu htjeli pomoći, ishoditi njegovo oslobođenje, pa čak priželjkuju da onaj kojega je Ivan naznačio kao Mesiju nešto učini za svoga Preteču. U protivnom nemaju razloga povjerovati u njega, bez obzira što je Ivan prstom pokazao na njega da je Pomazanik Božji. Zato ih Ivan šalje izravno k Isusu kako bi se i oni osvjedočili u istinu koja je njemu bila poznata, jer on nije imao dvojbe o Isusu kao Mesiji, niti je postavljao zemaljske uvjete da bi povjerovao u njega. Nije Isusa ucijenio da će povjerovati u njega ako ga uspije osloboditi iz tamnice, premda bi svatko od nas od Mesije osloboditelja očekivao barem toliku osobnu korist. To bi nama bio minimum da u njega povjerujemo, a Ivan, međutim, ne uvjetuje Mesiju tražeći najprije da ga oslobodi tamnovanja iz Herodove tamnice. Sve što čini, Ivan čini za dobro svojih učenika. Dok ih šalje da Isusu postave spomenuto pitanje, Ivan njih želi učvrstiti u osobnom odnosu s Isusom. Šalje ih da sada oni sami provjere tko je Isus, što radi i odgovara li to mesijanskim težnjama i navještajima kojima je on bio neposredni navjestitelj. Ivan se cijeloga života vrlo ozbiljno pripremao za Mesijin dolazak, te njegovo pitanje služi kako bi svoje učenike uvjerio i učvrstio u svemu što je do tada tumačio, pri čemu je najvažnije bilo da im je pokazao Isusa kao Jaganjca Božjega koji oduzima grijehe svijeta. Na taj način Ivan želi da se njegovi učenici osamostale u traženju i učvrste u zaključivanju jer je pitanje o Mesiji prevažno da bi ga izbjegli ili postavili nedovoljno ozbiljno ili premalo osobno. Bilo je vrlo važno da oni dođu do pouzdanih argumenata iz kojih mogu i sami zaključiti da je Ivan govorio istinu, to jest da je Isus Mesija.
Vjernička dosljednost – razmišljanje uz 2. nedjelju došašća (A)
U današnjem evanđeoskom odlomku (Mt 3, 1-12) sveti Matej nam prenosi nastup i govor Ivana Krstitelja u Judejskoj pustinji. Iz svega rečenoga Ivan nije bio slijep i neupućen u ono što se događalo oko njega, pa isto tako ni ljudi mu nisu bili nepoznanica. Oboružan Božjim Duhom dobro je shvaćao kako ne dolaze svi s istim ciljem i s istom nakanom. Neki su dolazili iz obzira i reda radi, jer su dolazili svi ljudi, te tako nisu dolazili iskreno ni s utemeljenim motivima. Njihova namjera nije bila ispravna i, naravno, nisu davali važnost Ivanovu krštenju koju je on davao, niti su shvaćali njegov smisao. Riječ je bila o farizejima i saducejima, dvoličnim ljudima koji su sve uspijevali banalizirati, tako da su se na jedan način prikazivali izvana, a drugo su mislili u sebi. Ivan je njihov stav tako dobro detektirao, te ih je i upozorio: “I ne usudite se govoriti u sebi: ‘Imamo oca Abrahama!’ Jer kažem vam Bog iz ovog kamenja može podići djecu Abrahamovu.” Štoviše, čak im je otvoreno govorio da su leglo gujinje, jer su bili upozoreni da dolazi srdžba Božja, no ni tada nisu bili spremni na istinsko obraćenje, već samo na ono prividno. Zato ih Ivan upozorava da su dužni donositi plodove dostojne obraćenja.
Ovo što sveti Ivan Krstitelj govori farizejima i saducejima, svatko od nas treba primijeniti na sama sebe. Jer on njima nije osporavao da su vjernici, to jest potomstvo roda Abrahamova, već je prozivao njihovu dvoličnost. Upravo zato što su bili vjernici, bili su dužni biti dosljedni i djelima svjedočiti vjeru i svoja uvjerenja pred Bogom i pred ljudima. No oni su se ponašali s Bogom kao da je čovjek, kao da su ga mogli prevariti svojom površnošću i dvoličnošću. Bog koji je bio vjeran svojim obećanjima i svim svojim riječima, i koji ih je djelima potvrđivao, očekivao je i od svojih vjernika posvemašnju dosljednost riječi i djela. Dosljednost vjernika danas je kao i nekada stvar ne izvanjske pojavnosti već unutarnjeg stava. I vjernici danas mogu naizvan pokazivati jedno, a u biti u svojim motivacijama sasvim drugo. Štoviše, u nekim situacijama se pozivati na vjeru i na Boga, a u drugim potpuno zaboraviti na Boga i ne mariti za njegovu riječ i za njegov zakon. Nešto slično su činili i farizeji i saduceji koji su se ponašali kao oličenje vjernika, ali njihove nakane nisu bile ispravne. Nakane su im bile ljudske, a ne božanske, bez uporišta u Bogu, pa im život nije bio oblikovan kao život koji izvire iz Boga.
Opširnije: Vjernička dosljednost – razmišljanje uz 2. nedjelju došašća (A)
Biblija za "smartphone"
Knjige
Molitve za učvršćenje vjere
